Već sam daleko izmakao putujući kroz Betlehem. Prolazio sam kraj smrznutih puteljaka prekrivenih mrazom. Nisam osjećao prste. Noseći glas daleko do Egipta, već sam se umorio. Bilo je to dugo, zamorno putovanje. Noć, nigdje nitko, sami muk. Čak se ni vjetar ne čuje. „Pravo je čudo što su uopće prošli ovim putem", pomislio sam gledajući za čovjekom i ženom na magarcu. Bili su ispred mene. Zamakli su puteljkom, dok sam ja nastavio glavnom cestom. Prolazeći ulicama, shvatio sam da sam krenuo krivim putem. „Što ću sada?" zapitao sam se. Zakasnit ću, a put je još dug. Potrčao sam prema natrag kroz uske, kamenom obložene betlehemske uličice te skrenuo blatnom cestom. Najednom me obuzela toplina. Više nije bilo hladno. Pogledao sam u daljinu prema svijetloj točci. U štalici je rođen dječak. U tom se trenutku nebo otvorilo nad zemljom. Anđeli su se javili. Bog je poslao svoga sina! Na trenutak sam zaboravio svoju zadaću. Zaboravio sam na obaveze, svrhu i namjenu… Nijemo sam gledao u svijetlost. Trznuo sam se i obuzela me radost. Rođen je Isus, neizbrisivi lik u Božjoj povijesti spasenja! Viliam Tomljenović, 8.a
  Novosti - Sve