Osnovna škola dr. Jure Turića, Gospić

KnjigeKad bih mogla…

Kad bih mogla

lepršati kao snijeg

što ga vjetar nosi.

Kad bih mogla

nježno plesati

kao zvijezda sjajna.

 

Kad bih mogla

napraviti prsten ledom

hladnim


Kad bih mogla

skočiti do neba.

Kad bih mogla…

Matea Asić, 6. a


KnjigeJA SAM VJETAR

Ja sam onaj koji puše kao ventilator. Ja sam onaj koji prenosi zrak. Ja sam vjetar!
Ja sam lice vjetra koje stvara buru i jugo. Pravim oluju koja me prenosi oko svijeta. Zrak je tu, ja sam tu. Svi smo na okupu.Stvaram oluju. Otpuhava sve što joj se nađe na putu. Otpuhala je i mene. Mene, koja je stvara. Sad sam u mirovini.
Gledam svoje nasljednike na prognozi. Plačem što nisam s njima. Čekam da se ponovno susretnem s mojim nasljednicima i ponovno svi još jednom napravimo oluju.
Čekam da se vratim na vrh i da ponovno kažem: “Ja sam vjetar koji vlada burom i jugom!”

Franka Blažević, 3.c


KnjigeJa sam vjetar

Prolazila sam kroz grad i osjećala se slobodno i sretno. Najbrža sam i nitko me ne može uloviti. Onda sam ugledala djevojčicu i dječaka kako se igraju i na trenutak zastala. Tada sam shvatila da sam uvijek sama i da želim imati prijatelja s kojim bih se igrala i razgovarala. Odlučila sam pronaći prijatelja, ali problem je bio što nisam mogla stajati na mjestu, uvijek sam morala ići dalje jer kad bih stala prestala bih postojati, a nitko me nije mogao pratiti i stalno tračati za mnom.
Sve dok nisam srela jednu djevojčicu koja je plesala na ulici i zvala me da joj se pridružim. Tako smo plesale zajedno sve do noći. Od toga dana smo nerazdvojne prijateljice i plešemo svaki dan.
Nika Maras, 3.c


KnjigeNa balu vjetrova

Na balu vjetrova bila su dva jako lijepa vjetra. Jedan se zvao Bura, a drugi Jugo.
Bura je jako htjela plesati s Jugom, ali Jugo je bilo povučeno i tiho i gledao je iz nekog kuta. Bura je molila Jugo da pleše s njim valcer, ali nakon nekog vremena Jugo je pristalo plesati. Bura je bila presretna. Cijelu su noć plesali poput princa i princeze.
Jugo i Bura bili su presretni zajedno.
Nika Savatović, 3.c


KnjigeJa sam vjetar

Kad bih bila vjetar, puhala bih svugdje. Obišla bih sve gradove koji postoje. Ako bih nekome nešto otpuhala ne bi se nitko ljutio jer me ne bi vidio. Po danu bih vijorila po zraku, a kad padne noć odletjela bih do zvijezda. Tamo bi se igrali raznovrsnih igara. I zvijezde i ja bi bile sretne.
Kad bi svanuo dan sišla bih na tlo, virkala kroz prozore, skakutala po drveću, sjedila bih na oblacima dok bi oni putovali nebom. Baš zato bih voljela postati vjetar.
Katje Vukelić, 3.c


KnjigeBabin i didov dvor

Uđem ja u dvor svoje stare babe i dida kad tamo čuje se blejanje, lajanje rzanje, kukurikanje, meketanje, mjaukunje i rokćanje svih mogućih domaćih životinja. Na sve njih baba i did paze ka na svoju dicu.
U dvoru sam se prvi put upoznala s tim velikim i malim stvorenjima koja su s vrimenom postala moje jedine igračke i najbolji prijatelji. Nema taka dvora cila Lika pa i šire. Babin i didov dvor je poseban, najviše zbog štale, edne lipe i velike štale. To je kuća mojih veselih prijatelja, puna sena i drvenih greda. Kolko samo moja baba ima kokoša, ima ih ivragu. Stalno one čeprkaju i čeprkaju po zemlji tražeći crve za popodnevni ručak. Ona dva lipa psa, Šarka i Miška volin najviše na svitu. Pravi su to čuvari. Njima je svak svet, najvećen lopovu i pijancu oni se raduju. Kad nema sniga, vani su ovce, pasu one travu i leže milo sunčajući se na lipom zraku. Najviše mi se sviđa gledati janjčiće kako se igraju lovice i skaču ko veseli zeleni skakavci. Priko lita pusti did konja van. Ala miline. Utrkuje se on sam sa sobom i zabavlja nas dicu po cili dan. Mačaka ima na sve strane, priko desetak. One su edine životinje koje mojoj babi stvarno idu na živce. Veli baba da su ka na ringlšpilu, vrte se u krug i lukavo uvlače ljudima pod noge. Željne su pažnje, ali te i brzo zaborave samo ako nije njiov dan. Najviše volin liti s babom i didom vozit seno. Popnem se na traktor, baba s edne, a ja s druge strane. Did stavi šešir na glavu i udri po pismi sve dok ponovo ne dođemo do njiova dvora.
Volin svoju babu, a još više svoga dida, srcu mi milo u njiovom dvoru.   

Ana Serdar, 6. c


KnjigeAna

Ana je jedna od mojih najboljih prijateljica. Ima smeđu kestenjastu kosu. Ana ima taman ten. Ima sitne smeđe oči. Ima mali mali nos te usta poput crvene jabuke. Ona ima lijepo nalakirane nokte koji se baš uvijek ističu. Ima kratke noge, iako ne laže puno. Na njoj se najviše ističe njezin stil odijevanja. Oblači se s ukusom. Danas je obukla plavu majicu kratkih rukava, crveno-bijelu trenirku te bijelo-narančaste tenisice. Ana je u duši predobra. Svojom riječju hvale podiže te visoko u nebesa. Uvijek je tu za mene. Kad god mi je pomoć potrebna, Ana uskače. Lijepo je imati prijatelja, pogotovo poput Ane.
                                                                                                          Tvoj prijatelj Pave!


KnjigeMoj Borna

Moj Borna
                 
Borna je draga osoba i moj prijatelj. Nije najbolji, ali među najboljima je. Borna si je dao ime Boran pa ga i ja tako zovem.
                  Borna ima sivu kosu i tanke obrve, ali i kiseo osmijeh. Njegova koža je mekana i blijeda. On ima zakržljale mišiće i jako je nespretan. Ne bavi se sportom, ali nije debeo. U Bornu nemam povjerenja, jer kad napravi neku glupost mene okrivi. Škrt je. Po cijele dane igra igrice i ne izlazi iz kuće. U igricama je odličan, no ne hvali se. Kad priča o njima najčešće ga ignoriram, a on to ne kuži. Školu baš i ne voli. Često me iskorištava i vrijeđa. Podsjeća me na ženku crne udovice, jer ona nakon parenja pojede mužjaka. Borna engleski zna odlično. Zajedno igramo neke igrice, najčešće League of legends, podjednaki smo u igricama. Ima play station 4. Ljubomoran sam.
                  Sve u svemu Borna je jako dobra osoba, iako se možda tako ne čini. Najbolji sam mu prijatelj, samo što to još ne želi prihvatiti.


Karlo Antonio Vukelić, 7. c


KnjigeMjuzikl „Imam svoje ime“

Članovi Novinarske grupe razgovarali su s nastavnicama OŠ dr. Jure Turića, Gospić – Deborom Lukac i Marinelom Božić. Našoj su Školi kao i našim mještanima zajedno sa svojim učenicima pripremile izvrstan mjuzikl „imam svoje ime“ u sklopu projekta „Nasilje ostavlja tragove - zvoni za nenasilje“. Nastavnicama i učenicima ovo nije prvi mjuzikl, ali je zasigurno jedan od onih koji će još dugo vremena ostaviti traga u očima i srcima mnogih koji su u njemu sudjelovali, kao i vjernoj publici koja ga je pogledala.
• Kako je došlo do vaše međusobne suradnje i zašto ste se baš odlučile za mjuzikl kao glazbenu vrstu?
Suradnja je dogovorena spontano. Sjedeći na jednoj od naših zajedničkih kava razgovarale smo o tome kako bi bilo dobro spojiti naše grupe (dramsku i pjevački zbor). Kako obje imamo završenu osnovnu glazbenu školu i vrlo slične glazbene ukuse, odlučile smo pokušati ujedini svoje glazbeno znanje i integrirati ga u jednu dramsko-scensku izvedbu. Tako je krenula ideja koja se ostvarila u vidu mjuzikla
• Kako se zvao vaš zadnji mjuzikl koji ste pripremale s učenicima i na koji ste način učenike motivirale za izvedbu istoga?
Naš posljednji mjuzikl zove se „Imam svoje ime“. Kad govorimo o motivaciji učenika, značajno je spomenuti kako je to najteža etapa tvorbe jednog ovakvog projekta. Nikad u cijelosti ne možete dobiti da sva djeca (svi sudionici) imaju potpunu pozornost na ono što radimo. Opterećeni su svakodnevnim obvezama i nekad na probe dolaze jako umorni i nemotivirani . No, tad nastupamo mi te se moramo potruditi dobiti njihovu veliku pozornost kako bismo što uspješnije odradili ono što smo naumili. Osim same motivacije nekad je jako teško i glumački prenijeti nešto kako bi trebalo izgledati, odnosno kako smo to mi zamislile. Doslovno se koristimo svim mogućim verbalnim i neverbalnim postupcima kako bismo djeci to dočarale.
• Možete li nam ukratko prepričate sadržaj mjuzikla?
Ovaj posljednji mjuzikl usko je vezan uz temu vršnjačkog nasilja s kojim se svakodnevno susrećemo u našoj školskoj stvarnosti. Naime, riječ  je o nasilju nad djevojčicom koja se u svom razredu na neki način izdvaja kao dobra učenica, no njeno siromaštvo i skroman odnos prema materijalnim stvarima čini ju dobrim mamcem za one učenike koji nemaju razumijevanja za takvo što te ju na vrlo ružan način verbalno provociraju i svakodnevno muče . U glazbenim solo točkama „Da sam ja netko“ i „Jača od svih“ trudi se pokazati kako će uspjeti izdržati sve to te da će dokazati svojim karakternim osobinama koliko zapravo vrijedi. U završnom dijelu mjuzikla monološkim izvedbama ključnih likova tog povezanog kruga (žrtva nasilja, glavni zlostavljač i učitelj kao promatrač) pokazali smo kako su svi oni spoznali na koji način riješiti problem te smo time htjeli prenijeti poruku kako moramo širiti prijateljstvo i prihvaćati različitosti.
• Koliko je vremena potrebno za pripremu jednog takvog mjuzikla?
Vrijeme koje smo utrošili u ostvarenje svakog našeg mjuzikla jednostavno nije moguće izmjeriti. Samo osmišljavanje scenografije, uloga, kostimografije, tehničkih elemenata iziskuje puno dodatnog rada izvan onog osnovnog zaduženja unutar naših satnica. No, vjerujte, nikada ne mjerimo i nikada ne analiziramo koliko je to prekovremeno odrađenih sati. Trudimo se zadovoljstvo crpiti iz zadovoljnih lica učenika koji nam nekad znaju reći da ne žele ići kući s probe i da žele još vježbati. Divan je taj entuzijazam djece!
• Kako ste odabrale učenike (glumce) i jeste li zadovoljne njihovim glumačkim umijećem?
Glumce smo birale opet spontanim razgovorom s obzirom na provedeno vrijeme s učenicima u nastavi.  Obično su se djeca samostalno javljala u grupe, a mi smo im davale kraće odlomke kako bismo vidjele tko će se boljim pokazati. Znalo se dogoditi i da neka djeca jednostavno ne shvate koju emociju trebaju prenijeti u određenom trenutku i da nemaju tu spremnost za javni nastup pa smo i tu morale intervenirati odabirom dugog glumca. Često je bilo i onih učenika koji nisu dovoljno sigurni u svoje kompetencije pa smo ih hrabrile i strpljivo čekale da prepoznaju svoje mogućnosti.
• Kako vas je publika doživjela?
Publika je jedan divan element ovog našeg stvaralaštva. Obično ni ne shvatimo to dok ne dođe sama izvedba. Preplavi nas onaj adrenalinski osjećaj kad ugledamo prepunu dvoranu koja gromoglasnim pljeskom prati naše izvođače. Ne možemo se ni same oteti dojmu i osjećajima pa nam često ona knedla u grlu potjera suze radosnice kad shvatimo koliko je publika veliki pokretač i potpora svima nama. Divan osjećaj!
• Tko je, osim učenika, još sudjelovao u pripremi?
Kad krenemo u samo ostvarenje onoga što je napisano, naiđemo na brojne usputne ideje koje nam se stvaraju tijekom proba. Te ideje je teško ostvariti bez dobre tehničke potpore. U takvim trenutcima široka srca nam se pridruže kolege koji imaju znanja i volje da nam pomognu. Ne smijem izostaviti kako za izvedbu uvijek treba akustičan prostor i pozornica na koju se volimo popeti i uigravati do samog nastupa.  U tome smo snažnu potporu dobili od upravitelja kina „Korzo“, gosp. Ivice Ćaćića koji svesrdno nudi dvoranu Kina i trudi se prilagoditi raspored projekcija u to vrijeme kad mi dolazimo na probe. Bez takve potpore ovakvo što ne bismo mogli ostvariti.

• Biste li nekoga od učenika posebno pohvalili, istaknuli?
U glumačkom umijeću posebno se ističu pojedini učenici koji već godinama revno preuzimaju glavne uloge. Njih zasigurno čeka neka pozitivna budućnost u kazalištu ukoliko budu imali zanimanje za to. Ne smijem izostaviti i glazbene izvođače koji ostvaruju uspjeh i na ostalim natjecanjima u pjevanju. Dobra praksa i vrijedan rad uvijek se pokažu kao dobra kombinacija.
• Kakvi su vam daljnji planovi, je li u pripremi novi mjuzikl?
Novi mjuzikl je u „povojima“, no kako smo dosad iskustveno doživjeli i on će uskoro na pozornicu. Ovaj put se spremamo za ljubavnu tematiku.

Novinarska grupa: Antonio Jovanović (8. c), Patricija Troha (8.c), Lovre Čanić (8. c)


KnjigeU mojoj pernici

Baš sam bio umoran tu večer nakon odigrane utakmice, istuširao sam se, večerao i uskočio u krevet. Odjednom sam čuo neku buku, ali nisam znao odakle dopire. Kad sam podigao glavu, vidio sam da dopire iz moje pernice. Nevoljko sam ustao da vidim o čemu se radi. Na jednoj strani su drvene bojice vodile svoju politiku, a na drugoj flomasteri svoju. Imao sam osjećaj kao da gledam zasjedanje sabora na TV-u. Svaka strana je mislila da je pametnija i važnija od one druge. Bojice su vikale na flomastere da ništa ne vrijede jer ih obična voda može razmazati, dok su flomasteri dovikivali drvenim bojicama da ih se može obrisati jednim potezom najobičnije gumice za brisanje. Na kraju je rasprava otišla toliko daleko da su se međusobno posvađali koja je boja najvažnija i bez koje svijet ne bi funkcionirao. Sa strane ih je promatrala mrzovoljna gumica, ukočeno ravnalo i tehnička olovka kojoj je sve to bilo smiješno, jer je ona ionako bila glavna. Ta je buka dosadila šiljilu kojeg su se svi bojali zbog njegove oštrine pa je glasno doviknulo da zašute, komentirajući da su svi jednako važni u školovanju djeteta. Šiljilo je reklo i da bi sasvim bilo bezveze živjeti u crno-bijelom svijetu, bez žutog sunca, plavog neba i šarenog cvijeća. Drvene bojice su se posramile svoga ponašanja, flomasteri su samo prkosno stavili svoje čepove na glavice i utihnuli, a gumica, ravnalo i tehnička olovka su rekli kako ih je dobro sredio. Dok sam sve to prisluškivao, shvatio sam da bih već davno bio zaspao da nisam zaboravio spremiti pernicu, koja me probudila, u torbu. A vjerojatno bih i sutra otišao bez nje u školu.

Kris Isaković, 5.b